Empatija je temelj svake ljudske zajednice, ona je „ljepilo“ koje povezuje obitelj, prijatelje, kolege, pa i čitave nacije. Kada dijete ne razvije sposobnost da osjeti i razumije tuđe emocije, ne ugrožava samo vlastite odnose i budućnost, već i budućnost društva kojem pripada.
Upravo na tu temu upozorava i dr. Ranko Rajović, poznati stručnjak i tvorac NTC programa učenja, koji ističe da se sve više suočavamo s djecom koja nemaju razvijenu empatiju.
No, kako roditelji i nastavnici mogu prepoznati takvo dijete? Koji su znakovi da emocionalni razvoj ne ide u dobrom pravcu? I što je još važnije – kako spriječiti da dijete odraste u osobu koja ne zna suosjećati?
Što je zapravo empatija?
Empatija je sposobnost da „uđemo u cipele“ druge osobe, da razumijemo njezine emocije i da reagiramo na način koji pokazuje suosjećanje. Ona se razlikuje od sažaljenja – jer dok sažaljenje znači osjećati tugu nad nečijom nesrećom, empatija podrazumijeva aktivno povezivanje i želju da drugome pomognemo.
Psiholozi govore o dvije vrste empatije:
- kognitivna empatija – razumijevanje što druga osoba misli i osjeća,
- emocionalna empatija – stvarno proživljavanje tih osjećaja, gotovo kao da su naši.
Obje vrste jednako su važne, a njihovo odsustvo može voditi u hladne, sebične i socijalno disfunkcionalne obrasce ponašanja.
Roditelji ponekad primijete da njihovo dijete reagira drugačije od vršnjaka, ali ne znaju protumačiti signale. Evo nekoliko najčešćih znakova koje stručnjaci izdvajaju:
Nedostatak reakcije na tuđu bol
Ako dijete vidi vršnjaka kako plače jer se povrijedio, a ono ostaje potpuno ravnodušno ili čak pokazuje smijeh, to može biti ozbiljan alarm. Prirodna reakcija djece, čak i vrlo malene, jest briga ili barem zainteresiranost.
Nemogućnost dijeljenja
Već u vrtiću djeca počinju učiti kako se igračke dijele i kako se poštuju potrebe drugih. Ako dijete ustrajno odbija dijeliti, pokazuje agresivnost kad mu se nešto zatraži ili nikada ne uzvraća, riječ je o znaku egocentričnog obrasca koji se može ukorijeniti.
Manipulativno ponašanje
Neka djeca brzo shvate kako mogu „iskoristiti“ druge za svoje ciljeve, ali bez osjećaja grižnje savjesti. Ako dijete stalno traži korist bez obzira na tuđe emocije, treba obratiti pažnju.
Odsustvo krivnje ili žaljenja
Kada dijete nekoga povrijedi ili učini nešto loše, očekuje se barem minimalan osjećaj nelagode. Ako toga nema – i ako se ponašanje ponavlja – to je vrlo ozbiljan znak.
Nemogućnost prepoznavanja emocija
Djeca koja ne razvijaju empatiju često ne znaju „čitati“ izraze lica, ton glasa ili govor tijela. Za njih su tuđa osjećanja „nevidljiva“.
Uzroci nedostatka empatije
Dr. Rajović naglašava da su u pitanju i biološki i odgojni faktori. Mozak je organ koji se razvija u interakciji s okolinom. Ako dijete ne dobiva dovoljno ljubavi, pažnje i učenja kroz primjer, dijelovi mozga zaduženi za prepoznavanje emocija jednostavno ne rade kako treba.
Uzroci mogu biti:
- zanemarivanje u obitelji,
- nedostatak postavljenih granica,
- pretjerana upotreba ekrana i digitalnih sadržaja, zbog čega djeca manje vježbaju interakciju uživo,
- nasilni obrasci u okolini, gdje dijete uči da je agresija jedini način postizanja cilja.
Naravno, i genetika i neurološki poremećaji mogu igrati ulogu, no okruženje je ključni faktor.
Uloga roditelja
Roditelji su prva škola života. Ako dijete ne vidi empatiju kod svojih roditelja – ako majka ili otac ne pomažu drugima, ne pokazuju nježnost i ne objašnjavaju zašto je važno razumjeti tuđe osjećaje – dijete neće imati što usvojiti.
Praktični savjeti za roditelje:
Razgovarajte s djecom o emocijama. Pitajte ih kako misle da se netko osjeća u određenoj situaciji.
Budite primjer. Kada pomognete starijoj osobi ili utješite prijatelja, dijete će to zapamtiti.
Postavljajte granice. Ako dijete napravi nešto što povrijedi drugoga, objasnite mu zašto to nije u redu i tražite da ispravi ponašanje.
Potičite altruizam. Uključite djecu u male zadatke pomaganja – od nošenja vrećica do volontiranja u zajednici.
Uloga škole
Nažalost, obrazovni sustavi često zanemaruju emocionalni razvoj djece, usredotočujući se isključivo na matematiku, fiziku, jezike i druge predmete. No, kako kaže dr. Rajović, škola bi trebala razvijati cjelovitu ličnost – osobu koja zna razmišljati, povezivati i pomagati.
Škole mogu uvesti:
- radionice o emocijama,
- grupne zadatke koji potiču suradnju i razumijevanje,
- literaturu i priče koje razvijaju suosjećanje,
- psihološku podršku za djecu koja pokazuju problematične obrasce.
Posljedice za društvo
Ako djeca bez empatije postanu odrasli ljudi, društvo se suočava s opasnošću. Takvi pojedinci češće ulaze u sukobe, nemaju osjećaj odgovornosti, skloniji su kriminalu, manipulaciji i zloupotrebi moći.
Dr. Rajović citira Dositeja Obradovića: „Učite djecu dobroti, od toga zavisi budućnost države.“ To nije samo lijepa rečenica, već upozorenje – ako odgojimo generacije bez empatije, uništavamo temelje zajednice.
Kako potaknuti empatiju kod djece?
Igre uloga. Djeca kroz igru mogu naučiti kako se drugi osjećaju. Ako glume bolesnog prijatelja ili uplašenog lika iz priče, uče prepoznavati emocije.
Čitanje i razgovor. Bajke i priče obiluju likovima u kojima djeca prepoznaju tuđu tugu ili radost.
Zajedničke aktivnosti. Kuhanje, briga o životinjama ili zajedničko volontiranje razvijaju osjećaj odgovornosti za druge.
Otvorena komunikacija. Nikada ne ignorirajte djetetove emocije – bilo da su ljutnja, strah ili tuga. Kad dijete nauči razumjeti vlastite osjećaje, lakše će razumjeti i tuđe.
Empatija nije luksuz, ona je nužnost. Društvo bez empatije postaje hladno i disfunkcionalno. Zbog toga je važno da roditelji, škole i zajednica zajedno rade na razvijanju ove vještine kod djece.
Ako dijete ne pokazuje znakove empatije, to nije nešto što treba ignorirati – to je alarm. Pravovremenom reakcijom možemo pomoći djetetu da nauči osjećati, razumjeti i pomagati. A to je, kako bi rekao Dositej, jedini put da država i društvo imaju budućnost.
