Pećina Kađenica je svetinja koja spaja istoriju i tragediju, gde su kosti stradalnika iz 1814. godine pronašle večni mir u sarkofazima
U senci moćnog Kablara, tamo gde se Morava probija kroz stene, krije se najpotresnija tajna srpske istorije. Pećina Kađenica nije samo rupa u kamenu – to je istovremeno zbeg, crkva i masovna grobnica.
Mnogi turisti prođu kroz klisuru diveći se meandrima. Ipak, samo oni koji se usude na uspon uz desnu obalu reke, otkriće priču koja ledi krv u žilama. Ovo je mesto gde se istorija piše suzama, ali i svetlošću koja dopire iz mraka.
Unutrašnjost pećine Kađenica krije kameni oltar i dva mermerna sarkofaga u kojima počivaju kosti stradalnika iz 1814. godine. Kameni sarkofazi podignuti su 1936. godine po zamisli vladike Nikolaja Velimirovića kao večni mir za žrtve turskog zuluma.
Pećina Kađenica je manje-više poznata lokacija na mapi Srbije, ali malo ko zna da čuva jednu od najtužnijih priča iz naših davnina.
Do svetinje vodi stari železnički most. Rđavo crven, sa istrulim gazištem koje priroda polako uzima pod svoje, on deluje kao kapija u neko drugo vreme. Prelazak preko njega zahteva veliku dozu hrabrosti, uz značajan dodatak ludila i maksimalnu količinu pažnje. Svaki korak je preispitivanje sopstvenih granica. Ispod se nalazi Morava, a ispred uspon uz strme litice Kablara. Put do Kađenice zahteva više od obične šetnje.
Tragedija iz 1814. godine: Kako je Kađenica dobila svoje strašno ime?
Priča počinje u davnim vremenima kada su Turci harali ovim krajevima. A deka Milorad koji sedi nadomak pećine podseća posetioce na Hadži-Prodanovu bunu iz 1814. godine i narod koji je bežao pred turskim zlom.
„Stotinak njih se sakrilo ovde, podno Dljina,“ govori Milorad dok mu glas podrhtava. „Uglavnom žene i deca. Kažu da su zulumčije otkrile devojku na straži. Dok se ona pribrala, beše kasno za beg.“
Tada je usledilo ono najgore. Turci su na ulaz nagomilali vlažnu slamu i šiblje. Zapalili su vatru. Pećina je postala kamena klopka ispunjena gustim, sve gušećim dimom. Svi su se ugušili. Danima se kasnije dimilo iz pećine, a stena iznad ulaza je ostala crna, garava. „Kada se to zove kod nas, dete, pa zato i ime Kađenica,“ završi deka svoju ispovest.
Stotinu i dvadeset godina su kosti tih mučenika ležale po pećini. Zveri su ih glodale, dok ih se vlasti i crkva nisu setili 1936. godine. Tek tada su, pod inicijativom vladike Nikolaja Velimirovića, dobili svoj večni mir u sarkofazima.
Pogled kroz kameni otvor na unutrašnjost pećinske crkve Kađenicaotkriva nekolicinu ikona i oltar. kao da predsstavlja mali prozor u istoriju i propušta tračak svetlosti na mesto gde tišina i molitva čuvaju sećanje na mučenike.
Svetinja pod velom mahovine: Unutrašnjost pećinske crkve
Unutrašnjost Kađenice je danas tiha i dostojanstvena. Tišinu narušava samo vetar koji se bezobrazno probija kroz mali otvor napravljen da pusti mrvu dnevnog svetla. Sarkofazi su prekriveni tankim slojem mahovine, poput zelenog somotskog vela. U njima leže kosti mučenika.