U istoriji jugoslovenskog filma bilo je mnogo ostvarenja koja su provocirala vlast, pomjerala granice i otvarala teme o kojima se nerado govorilo. Ipak, malo koji film je izazvao takvu buru kao „Plastični Isus“, ostvarenje koje nije donijelo samo skandal i zabranu, već i zatvorsku kaznu svom autoru. Upravo zato priča o Lazaru Stojanoviću i danas zvuči nevjerovatno — kao podsjetnik na vrijeme kada film nije bio samo umjetnost, nego i opasnost.

Film „Plastični Isus“ nastao je 1971. godine kao diplomski rad Lazara Stojanovića na Akademiji u Beogradu. Umjesto da bude samo studentski projekat, vrlo brzo se pretvorio u politički problem prvog reda. Već tada je bilo jasno da to nije klasičan film koji će se uklopiti u očekivanja sistema. Bio je provokativan, oštar i drugačiji, a upravo je ta smjelost postala razlog zbog kojeg je vlast reagovala brutalno.

U središtu filma nije bila samo priča o jednom mladom čovjeku, već mnogo šira slika društva koje se lomilo između ideala i stvarnosti. Stojanović nije snimao pitko i bezbjedno ostvarenje, već kolaž pun ironije, političkih aluzija, dokumentarnih elemenata i otvorenog propitivanja svega onoga što je tada bilo gotovo nedodirljivo. Takav pristup nije mogao proći neopaženo, posebno jer je dirao u simbole i autoritete koje tadašnja Jugoslavija nije dopuštala da iko dovede u pitanje.

 

Najveći problem za vlast nije bila samo filmska forma, nego način na koji je prikazan tadašnji sistem, kao i odnos prema liku Josipa Broza Tita i ukupnoj političkoj simbolici. Upravo zbog toga film je proglašen neprihvatljivim i opasnim. Nije mu data prilika da normalno dođe do publike, jer je zabrana uslijedila gotovo momentalno. U vremenu kada je država pažljivo kontrolisala javni prostor, takva vrsta umjetničke slobode shvaćena je kao otvoren izazov.

Posljedice su bile drastične. Lazar Stojanović postao je prvi jugoslovenski reditelj koji je osuđen zbog svog filmskog rada. To nije bio samo kulturni skandal, već presedan koji je odjeknuo mnogo šire od tadašnje domaće scene. Jedan film bio je dovoljan da mladom autoru promijeni život iz korijena i da pokaže koliko daleko vlast može otići kada osjeti da joj se neko zamjerio na terenu umjetnosti.

Ali kazna nije pogodila samo njega. Priča o „Plastičnom Isusu“ povukla je za sobom čitav niz posljedica i za ljude koji su bili oko njega. Njegov mentor, poznati reditelj Aleksandar Petrović, ostao je bez posla na Akademiji i ubrzo napustio zemlju. Posljedice je osjetio i glavni glumac Tomislav Gotovac, kojem je cijela situacija zakomplikovala dalji put. Tako je jedan film prerastao u mnogo više od zabranjenog ostvarenja — postao je simbol obračuna sa čitavim krugom autora i ideja koje vlast više nije htjela da trpi.

 

Ono što ovu priču čini još zanimljivijom jeste činjenica da film ni danas nema samo jedno tumačenje. Jedni su u njemu vidjeli napad na komunizam, drugi opasno igranje sa totalitarnim simbolima, a treći duboku kritiku svake političke mitologije i propagande. Možda je upravo ta višeslojnost bila njegova najveća snaga, ali i najveći problem za sistem koji je želio jasne granice i još jasniju kontrolu nad porukama koje dopiru do ljudi.

 

Danas se „Plastični Isus“ posmatra kao jedno od najhrabrijih i najvažnijih ostvarenja jugoslovenske kinematografije. Ono što je tada bilo zabranjeno i opasno, kasnije je postalo dokaz koliko umjetnost može biti moćna kada odbije da ćuti. Priča o Lazaru Stojanoviću zato nije samo priča o jednom filmu i jednom reditelju, već o granicama slobode, o cijeni koju umjetnik može platiti i o vremenu u kojem je jedna filmska slika bila dovoljna da nekome uništi miran život.

 

stil.kurir.rs

Izvor: Stil / Kurir – članak o Lazaru Stojanoviću i filmu „Plastični Isus“.